 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
|
|
DŽEVAD ŠECERBEGOVIC, NEKAD I SAD |
Našim sportom upravljaju pogrešni ljudi
Jedan od najboljih igraca tuzlanske "Slobode" u povijesti i najboljih lijevih krila koje je BiH imala, danas je skoro pedesetogodišnjak. Direktor kluba u kojem je nekad igrao, redovno se bavi sportom, a kcerka mu je reprezentativka u tenisu i proricu joj veliku perspektivu. Dževad Šecerbegovic, popularni Šecer, prisjetio se igrackih dana i dotakao se sportske sadašnjosti u BiH, koju ne vidi nimalo ružicastom.
Na dodjeli ovogodišnje Nagrade "Meša Selimovic" dogodila se jedna nesvakidašnja stvar. Grupa pisaca sklonih nogometu je na pitanje ljubaznog gradonacelnika Jasmina Imamovica šta bi voljeli da vide u Tuzli i njenoj bližoj okolini, skoro jednoglasno odgovorila: "Dževada Šecerbegovica!" Kako i ne bi: vecina romanticnih prica o svim bosanskohercegovackim igracima koji su mogli biti svjetske velicine ali nisu imali srece da to budu, bilo zbog zdravstvenih problema ili cinjenice da su živjeli ne baš sportskim životom, kao da se susrece u njegovoj biografiji. Bio je lijevo krilo koje je centriralo tako da se ponekad cinilo da je ispred gola dovoljno postaviti drvo i da ce se lopta o stablo odbiti i uci u gol. Kasnije, pricali smo o radijskim prenosima utakmica s Tušnja i kultni pjesnik Zagreba Simo Mraovic je rekao da se sjeca kako je komentator znao i po nekoliko puta zaredom ponoviti njegovo prezime kad bi opisivao gol "Slobode". Danas je Šecerbegovic sportski direktor kluba u kojem je igrao veliki broj carobnjaka koji nikada nisu poletjeli, ali ih pamte svi oni koji imaju fudbalske "dvije ciste".
DANI: Šecere, Vaš suigrac Fuad Mulahasanovic jednom se povjerio: "Niko od nas igraca iz tadašnje žSlobode' nije puno brinuo o tome što ne igra za reprezentaciju, mada su neki od nas stvarno bili zaslužili taj dres." Otkud takvo mirenje sa nepravdom?
ŠECERBEGOVIC: U to vrijeme je Tuzla bila provincija; da smo bili iz Sarajeva, možda bi sve to i drugacije bilo. Tuzla je bila rudarska, ostajala je uvijek po strani i odjednom se pojavi neka generacija koja igra dobro fudbal. Ucas cijela bivša Jugoslavija prica da smo sjajni. Aleksandar Obradovic, trener i fudbalski vizionar, legendarni Doktor O, govorio je: idite u Tuzlu da vidite šta je fudbal. Znao je reci i to da je svaka ekipa koja na Tušnju ne dobije pet komada - dobro prošla. Ispalo je da sam jedini igrac u istoriji "Slobode" koji je zvanicno igrao za A reprezentaciju, ali je to, cini se, mizerno u odnosu na to šta sam mogao postici. Naša ljubav prema gradu, prema životu, okolini u kojoj smo stasali, ucinila je i to da nismo baš bili pravi profesionalci. Drukciji bi mi život bio da sam igrao za "Zvijezdu", "Partizan" ili "Hajduk", svakako da bih više napravio, više utakmica za reprezentaciju, i drugacija bi mi i karijera bila, i život. Ali...
DANI: Ne bi, što narod kaže. Nedavno preminuli velikan hrvatskog nogometa Ante Bice Mladinic htio Vas je dovesti u "Hajduk". No, cini se da je on znao u dušu mentalitet igraca kakav ste Vi. Jednom je za Blaža Sliškovica doslovno rekao: "To vam je kao kad dodete u restoran koji ima sjajnog kuhara pa vam jedne subote iznesu jelo da prste poližete, a sljedece da ga se ne može ni pogledati, a sve od istih sastojaka i još isti covjek kuha!" A takvih "kuhara", i to još na lijevom krilu, i to u BiH, bio je veliki broj: Abid Kovacevic, Semir Tuce, Predrag Pašic...
ŠECERBEGOVIC: (Osmijeh) To je pomalo i filozofsko gledanje jer mi smo ipak bili mahalska djeca i odgojeni tako da smo se zadovoljavali sitnim. Važnije nam je bilo šta ce nam reci prijatelji koji su s nama išli u školu nego neki veliki strucnjak. Bivali bismo sretni kad zadovoljimo našu publiku. Nismo bili dalekovidni, nego mali ljudi dobri svojoj mahali. Svi ti igraci koje ste nabrojali mogli su od mladih dana igrati u velikim klubovima, i da jesu, svijet bi, što se kaže, bio njihov. Ovako, nama je bilo važno i da se zabavimo. Jednom smo na gostovanju u Mostaru skoro ubijedili sudiju da ne zna razliku izmedu žutog i crvenog kartona. Ta ljubav prema životu rezultirala je manjim dosezima u fudbalu, ali voljeli smo fudbal i ipak smo ga igrali iz ljubavi, ne shvatajuci da je to posao i da iza svega treba da stoji interes. Teško smo se mogli mijenjati, a ja sam, eto, imao i tu nesrecu da se nakon olimpijade u Moskvi 1980, gdje sam bio proglašen za najboljeg igraca, razbolim. Što se tice onih koji su mogli više a nisu - tu je Mulahasanovic prvi, ne zato što smo prijatelji, nego zato što je bio igrac sa rijetkim znanjem. To se ne rada.
DANI: Imali ste i dosta uspješnu epizodu u Turskoj.
ŠECERBEGOVIC: Nastavio sam karijeru u "Besiktasu", to za naše uslove jeste veliki klub, ali, šta ceš, Božije davanje da me je uhvatila ta tuberkuloza, s kojom sam se teško nosio. U "Besiktasu" sam doživio neke od najljepših trenutaka: covjek koji je tada bio predsjednik kluba, Mehmet Ustunkaya, rekao je da oni hoce prvo Šekera insana, a onda fudbalera i da su mi vrata kluba uvijek otvorena. Cijeli stadion je skandirao "Šekerbej!, Šekerbej!", a ja sam se osjecao fantasticno. Mogu samo zamisliti šta ce sad, nakon ovog SP-a, biti dolje s fudbalom, jer ti hastovi, kako oni zovu te bolesnike, ni prije 20 godina nisu htjeli nigdje drugdje spavati nego na stadionu kad bi se igrali derbiji sa "Fenerbahceom" ili "Galatasarayem". Tamo zaista vole fudbal i cini mi se da se nece zadržati na ovom trecem mjestu i da ce željeti da uvijek budu u vrhu svjetskog fudbala. Na njih ce se odsad uvijek morati racunati jer su toliko novca uložili, toliko se daju fudbalu da ništa od ovoga što su napravili nije slucajno.
DANI: Dosta je oprecnih mišljenja o kvalitetu današnjeg fudbala. Šta Vi mislite?
ŠECERBEGOVIC: Igra se brz i jak fudbal i tu ima strašnih igraca koji i tehnicki odskacu, medutim, najveci krivci za to što baš i ne gledamo kvalitetnu igru jesu treneri. Oni traže presing, igraci su zaista izrazito kondiciono spremni, tako da nema onoga da ekipa ima jednog ili dva dobra igraca, a da su ostali solidni. Sad svi od desnog beka do lijevog krila znaju da igraju lopte, svi su fizicki pripremljeni. Stilski svi lice jedni na druge, cini mi se da samo Španci i Englezi ostaju vjerni svom nacinu igranja i dobre se utakmice mogu pogledati, uglavnom, u tim ligama. Italijanske i njemacke utakmice je meni - koji fudbal doživljavam više kao igru nego kao atletsku maratonsku ragbi borbu - teško gledati. Želim vidjeti dobar potez, centaršut, dobro primanje lopte... Za mene je Zidane najveci, ali najupotrebljiviji je Beckham. Kad postoji takav igrac, onda treba praviti igru ekipe prema njemu. Zidane je u "Juventusu" igrao sjajno dok je imao Davidsa da trci za njega. Nema više igre na talenat kao kod nas. Danas je veliki onaj ko ima talenat i ko može trcati od 10 do 15 km.
DANI: Kako vidite sadašnjost i buducnost bosanskohercegovackog fudbala i kako ocjenjujete rad vodstva Saveza, za koji je ocigledno da svoj posao ne radi baš najbolje?
ŠECERBEGOVIC: Mislim da mi imamo talenata kao niko u Evropi. Naš fudbal ubija to stanje nesigurnosti, nepostojanje adekvatnog zakona o sportu. Mnogo je pogrešnih ljudi ušlo u fudbal, i ne samo u njega nego u sport opcenito. Sve to je teško izdržati, a situaciju u kojoj omladina sve više poseže za oružjem ili drogom najbolje je riješiti sportom. Ali, ponavljam, pogrešni su ljudi u sportu. Da nije tako, dosad smo mogli imati ko zna koliko Hasana Salihamidžica i Sergeja Barbareza. Da li ljudi koji vode Savez to rade pogrešno, teško je reci, oni su dugo na toj poziciji, ali je ocigledno - kad se pogledaju dosad postignuti rezultati - nešto ne štima i mora se mijenjati. Sve pocinje na vrhu, jer mi iz baze ne možemo ništa napraviti ako oni s vrha ne pocnu mijenjati. Kakav je to fudbal u kojem sudija koji odsvira utakmicu više zaradi nego 22 igraca na terenu. U nas je tako da sudija najviše košta, više od tih ljudi koji se sedam dana trude da odigraju utakmicu, a nakon nje dobiju 50 maraka za rucak ili veceru. Tu nema fudbala.
DANI: "Sloboda" danas kao da nije ni sjena onog što je nekad bila. Razmišljate li o podizanju kluba u kojem ste proveli bezmalo cijelu karijeru?
ŠECERBEGOVIC: Kako da ne! Kad se sjetim, lopta ide prema meni, primam je, a pošto sam bio brz, razmišljam kuda da krenem. A ljudi ustaju i vicu: "hora, hora, Šecere!" - cijeli stadion na nogama. Danas smo u teškoj situaciji. Na zadnjem derbiju "Željo" - "Sarajevo" igralo je šest nekadašnjih "Slobodinih" igraca... U klubu se nešto iz korijena mora promijeniti, od Upravnog odbora do Skupštine. "Sloboda" ima igrace koji su zaredom tri godine prvaci BiH, kadetski i juniorski prvaci, ali niko da napravi nešto od njih. Sve se oko kluba svodi na to ko ce uzeti gradnju stadiona, ko ce uzeti poslovne prostore, ko ce nešto dobiti. Niko ne misli na fudbal, na djecu koja igraju. I zato imamo tako malo publike, 200-300 ljudi dode na utakmicu. Prije dvije godine, kad je rahmetli Mustafa Hukic vodio ekipu, devet utakmica smo imali pun stadion. To znaci da su ljudi željni fudbala. U našem kantonu je u jednom trenutku bilo šest prvoligaša, to znaci da je svako u svojoj mahali htio biti prvi. Ako kanton želi da dobije jedan klub, onda se on mora opredijeliti, a svi znamo da je "Sloboda" najveci gradski klub, koja uz pametno vodstvo može odigrati i nekoliko kola u evropskim kupovima.
DANI: Danas živite sportski, pomalo povuceno i u krugu obitelji.
ŠECERBEGOVIC: Da sam tako kao igrac, bio bih u "Realu". Sretan sam covjek, imam porodicu, i ponekad žalim što se nisam naigrao za reprezentativne selekcije. Ipak, odigrao sam dosta dobrih utakmica, meni najdraža je bila kad sam dobio cistu "desetku" u novinama. Igrali smo protiv "Crvene zvezde" u Beogradu i dobili smo tu utakmicu 3:1, a na meni su se promijenila tri igraca: Đordevic, Muslin i Jelikic. Protiv "Adane" sam za "Besiktas" odigrao fantasticnu utakmicu: bilo je 5:0 za nas i tražio sam od Branka Stankovica da me promijeni. On meni vice da je vec zamijenio dva igraca. Onda sam ga ljutito nakon utakmice pitao: što me nisi mijenjao?, a on ce: "E, moj Šecer, ja sam gledao u svoje vrijeme samo Garrinchu da je tako igrao, šta bi mi novinari uradili da sam te zamijenio?" I sada volim da igram. Kad se zaigram s djecom i vidim da cu izgubiti, kažem: nema prekida dok ne pobijedim.
<< BACK
|
|
|
|
|
