 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
|
|
Sarajevski susret šefova Hrvatske, Jugoslavije i BiH |
HISTORIJSKO (SKORO) NIŠTA
Ako su gosti iz Zagreba i Beograda paradoksalni, domacini su zapravo tragicni. Tko makar i samo jednim okom i uhom prati politicke prilike u Sarajevu i u Banjoj Luci, a gleda onu trojicu što su zasjedali s Mesicem i Koštunicom, mora se pitati: koga ce vec sutra obavezivati to što se oni danas s nekim eventualno i dogovore?
Prije tri dana na jednom od naših središnjih tv-dnevnika u prilogu o problemu posvajanja bosanske djece u Italiji, novinarka se o mjestu dogadanja, ne trepnuvši, izrazi opisno: "u toj nama susjednoj zemlji". Bilo je to samo dan nakon maloga južnoslavenskog summita, kada su se u sarajevskom Konaku za zajednickim stolom našli predsjednici Hrvatske i Srbije, te etnicki miropomazano trojstvo iz prezidijuma Bosne i Hercegovine. Taj friški medudržavni dogadaj na simbolickom planu snažno je aktualizirao i potcrtavao cinjenicu politickoga dizajna po kojemu je Bosni i Hercegovini pripao veseli položaj da bude sa svih, ama baš sa svih strana, k'o žumanjce bjelancetom, obgrljena Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom kao svojim jedinim susjednim državama. Medutim, cak ni takav udarni dnevnopoliticki spektakl nije bio dovoljno snažan da spomenutoj tv-gospodi/ci do sive materije proslijedi signal kako je nama susjedna država Italija starojugoslavenski stereotip, i da je on za Bosnu i Hercegovinu politicki umro onoga casa kada je postala medunarodno priznata država.
Državnicka 2 + 3 kombinacija u Konaku nije imala problema te vrste. Izjava, koju su potpisali i obnarodovali, sadrži izricita zaklinjanja o Bosni i Hercegovini kao državi, te o nepromjenjivosti granica svih novonastalih država u trojnom susjedstvu. Oni kojima je zbog neizljecivoga optimizma stalo da tumace ovaj susret kao veliki "napredak", "važan korak dalje u razvijanju medusobne suradnje", ova tocka u izjavi vjerojatno ce poslužiti kao najbolji argument. Nažalost, izjava te vrste mogla je biti stvarni napredak samo da je bila dana, uz pune službene garancije i brze konkretne pozitivne reperkusije, onoga prosinackog dana 1995. kad je pred ocima cijeloga svijeta u Parizu potpisan mir. Otada je prošlo vec skoro sedam godina, pa kada se danas deklarira privrženost tom nacelu, covjek se teško može oteti ironicno-rezigniranom osjecaju iznudenosti i zakašnjelosti. Radi se o tomu da je Bosni i Hercegovini tih sedam gladnih godina prohujalo ututanj, da je ona u njima
permanetno (socijalno, kulturno, ekonomski, demografski, civilizacijski) nazadovala, te da je sve to ogromnim dijelom bilo uzrokovano baš nejasnošcu u politickim vrhuškama njezinih jedinih susjeda-država u odnosu spram njezinih granica i njezine državnopoliticke održivosti.
Osobito se to odnosilo na Beograd. U tom pogledu famozna "revolucija" od 5. oktobra 2000. godine, kada je sišao Miloševic a popeo se Koštunica, nije donijela ama baš nikakvu promjenu. Štoviše, nakon Miloševica, nacionalno kompromitiranog i omrznutog gubitkom Kninske krajine, Kosova, samostalne Republike Srpske, pobunom Crne Gore, Koštunica kao da je vaskolikome srpstvu ulio novu i svježu krv nadanja o politickoj relativizaciji Drine kao državne granice. U tom tonu i, narocito, podtonu muhabetili su on i njegovi banjalucki pohodnici Šarovic, Kalinic, Cavic svaki put do sada kad su se sastajali, službeno i manje službeno.
Ako Koštunica danas izrijekom priznaje i prihvaca Bosnu i Hercegovinu kao državu, gutajuci cak i Mesicevo inzistiranje na helsinškoj referenci o nepromjenjivosti granica, to može znaciti samo da je pritjeran u ugao iz kojega nema izmicanja. Taj se ugao, naravno, zove diktat medunarodne zajednice i njezinih mocnih instrumenata poput MMF-a, bez cije pomoci - Koštunica to zna bolje nego itko drugi - Srbiji i Jugoslaviji nema boljih dana. A ni njemu politickoga prosperiranja.
Jedino što mu je još ostalo na raspolaganju kao sredstvo da ublaži tu necuvenu verbalnu kapitulaciju (cuj: Bosna i Hercegovina u nepromjenjivim državnim granicama, ta, nije li baš on, dr. Vojislav Koštunica, s Kostom Cavoškim bio autor one studije polovicom osamdesetih, kada je sve i pocinjalo, u kojoj su granice Bosne i Hercegovine i drugih republika bile definirane tek kao administrativne) - to je pozivanje na Dayton i na dejtonsku Bosnu i Hercegovinu. Dayton - to je ono tanko uže spasa, za koje se grcevito drže i Koštunica i njegovi banjalucki sekundanti. Dok je Daytona, sve je nejasno i sve je moguce, rezoniraju oni, i zato je Dayton u njihovu diskursu postao prava dogma. To je, medutim, onaj i onako shvacen i interpretiran, i u praksi sprovoden Dayton, koji sveudilj i sistematski odgada bilo kakvu integraciju u Bosni i Hercegovini, makar i samo na onim planovima (zdravstvo, obrazovanje, energetika...) koji su neophodni za elementarni iskorak iz ukletoga kruga stagnacije i regresa, kruga u koji su jednako uhvaceni svi ljudi, svi narodi i svi entiteti.
Drugim rijecima - kada bi Koštunica bio istinski i ozbiljno, a ne nacionalisticki, okupiran sudbinom Srba, on bi ih morao bona fide pouciti da je Dayton ono što i njih same vuce na dno, a da se bolja sudbina nalazi na pravcu pametnoga prevladavanja dejtonske nakaze integracijom bosanskohercegovackoga društva.
Hrvatski predsjednik Stjepan Mesic na neki nacin paradoksalniji je i od samoga Koštunice. Iskreni zagovornik cjelovite Bosne i Hercegovine još dok je sjedio uz Franju Tudmana kao formalni drugi covjek hadezeovske nomenklature, kasniji opozicionar koji je dolazio u Sarajevo svjedociti svoja probosanska gledišta u najgora ratna doba, kada je njegov današnji partner Koštunica strasno podržavao Karadžica kao i sva tadašnja beogradska opozicija, Mesic i danas ponavlja ono što je govorio uvijek: suverena i samostalna Bosna i Hercegovina, s ravnopravnošcu naroda i gradana, evropski orijentirana... Problem je, medutim, u tomu što to Mesic danas govori kao predsjednik Republike Hrvatske (vec više od dvije godine), a u odnosu na prakticnu politiku Hrvatske spram Bosne i Hercegovine to i danas u mnogocemu zvuci kao - govor opozicionara! Prihvacajuci takvu nemogucu i kontradiktornu ulogu, mireci se s time da u hrvatskoj prakticnoj politici prema Bosni ne može mnogo promijeniti, Mesic riskira da njegov probosanski diskurs sve više otklizava uprazno, a da se konkretni efekti svode na facit po kojemu nisu tako mnogo udaljeni od - politike Beograda.
|
|
No, ako su gosti iz Zagreba i Beograda paradoksalni, domacini su zapravo tragicni. Tko makar i samo jednim okom i uhom prati politicke prilike u Sarajevu i u Banjoj Luci, a gleda onu trojicu što su zasjedali s Mesicem i Koštunicom, mora se pitati: koga ce vec sutra obavezivati to što se oni danas s nekim eventualno i dogovore? Sasvim gestualno-mimicki, to se odlicno vidjelo na licu Beriza Belkica, koji je u svojstvu predsjedavajucega govorio u ime Predsjedništva. To lice izražavalo je krajnju unutarnju napetost i rastrgnutost. (Lica one druge dvojice iz trijumvirata ionako nikad ništa ne izražavaju.) Onomu tko ga promatra ostaje da goneta zbog cega je tako: zbog iznenadnih tajnih alarma usljed kojih je SFOR bio preuzeo prave okupacijske mjere u Sarajevu i u srednjoj Bosni, zbog nemogucnosti da se od Koštunice dobije davolje izvinjenje, ili, pak, zbog pravoga korupcijskog vulkana što - na samome startu predizborne utrke - vrije ispod dojucerašnjih stranackih i personalnih partnera u Alijansi, i samo što nije erumpirao, a ako se to dogodi, tko zna koga ce sve odnijeti davo! "BOSNA NIKAD NIJE BILA DRŽAVA"
Prije pitanja za jugoslavenskog predsjednika, novinar Dana je na konferenciji za štampu citirao dijelove Koštunicinog intervjua datog Timu Judahu, koji je prošle godine objavio The New York Review of Book. Koštunica je tada izjavio: "Ja sam veoma blizu stajalištu Henryja Kissingera kada govori o tome da je Bosna i Hercegovina država koja nikad nije imala šansi za opstanak. Njeni ljudi su oduvijek podijeljeni i rat je podjelu ucinio dodatnom... Institucije tri dijela Bosne jednostavno odražavaju interese naroda u svakom od njih... Karadžic i drugi lideri bosanskih Srba su upravo izražavali nešto što je bilo želja naroda. I ne samo to - niko ne smije zaboraviti da je Karadžic pokušao da kreira i nekoliko demokratskih institucija, što nije bilo lako." Nakon ovog citata, uslijedila su sljedeca pitanja: "Da li i sada mislite isto ovo što ste izjavili u citiranom intervjuu i da li cete iskoristiti ovu priliku, s obzirom na ulogu vaše države u ratu u BiH i funkciju na kojoj se nalazite, da pozovete na predaju Radovana Karadžica?" U odgovoru na prvo pitanje Koštunica je rekao da se ne sjeca datog citata, ali da se slaže sa stavom jednog uglednog diplomate, "koji nije iz naše regije". Pritom je iznio i svoj poznati stav, po kojem "Bosna nikada u istoriji nije bila država". Na kraju je dodao da je od Dejtonskog sporazuma za njega BiH medunarodno priznata država i da je on prihvata kao takvu. Prije nego što je prešao na sljedece pitanje, Koštunica je od našeg novinara podsjecen da nije odgovorio na pitanje o Karadžicu, na šta je izjavio: "Ne vidim razlog zašto bih se ja tim bavio. Moje shvacanje prava i funkcije predsjednika države ne dopušta mi da izidem iz okvira svojih ovlasti."
|
<< BACK
|
|
|
|
|
