 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
|
|
Koliko košta diplomatija |
Zatvoriti ambasadu ili ambasadora?
Kada se podvukla crta nakon godina u kojima su budžetom bh. diplomacije harali Haris Silajdžic, Jadranko Prlic, Muhamed Šacirbegovic i ini njihovi zamjenici, ambasadori i konzuli, još uvijek, cini se, nema odgovora na pitanje koliki je uopce "optimalni" broj diplomatskih predstavništava koje jadni državni budžet BiH može sebi priuštiti. Još uvijek nema odgovora ni na mnogo konkretnija pitanja tipa treba li Bosna i Hercegovina ambasadu u Južnoafrickoj Republici? Ili još konkretnije: trebaju li poreski obveznici u BiH placati troškove Bosanca koji je vozac ambasadora u Buenos Airesu ili Bosanca koji je službenik obezbjedenja bh. ambasade u Oslu?
|
|
Kada je delegacija Ministarstva vanjskih poslova BiH prošle godine bila u posjeti Australiji, Ivica Mišic, zamjenik ministra vanjskih poslova, razgovarajuci sa šefom australijske diplomacije, htio je istaci racionalnost i štedljivost nove postave MVP-a iznoseci podatak kako BiH nije otvorila generalni konzulat u Melbourneu, ambasadu u Ukrajini i generalni konzulat u Chicagu,
|
iako je o tome vec donesena odluka najviših državnih organa. Ministar vanjskih poslova Australije se na to nasmijao, rekao kako mu je drago da je vrh bh. diplomatije tako štedljiv i hladno saopcio Mišicu kako je zbog istih razloga Australija nedavno zatvorila svoja diplomatsko-konzularna predstavništva u Švicarskoj i Danskoj!?
Prema podacima CIA-e, bruto nacionalni proizvod po glavi stanovnika u Australiji za 2000. godinu iznosio je oko 23.200 dolara, dok je u BiH iznosio oko 1.700 dolara. I bez ovog podatka i najveci laici znaju da je besmisleno svako poredenje ekonomske snage Australije i novca kojim ova država raspolaže za potrebe diplomatskog predstavljanja u svijetu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Pa ipak, vlasti jedne od najsiromašnijih država Evrope još uvijek ozbiljno ne razmišljaju o zatvaranju ijedne od 39 ambasada, sedam generalnih konzulata i pet stalnih misija koje reprezentuju BiH, unatoc alarmantnoj finansijskoj situaciji u kojoj se nalazi ministarstvo na cijem je celu Zlatko Lagumdžija.
Suverenost košta Kada se podvukla crta nakon godina u kojima su budžetom bh. diplomacije harali Haris Silajdžic, Jadranko Prlic, Muhamed Šacirbegovic i ini njihovi zamjenici, ambasadori i konzuli, još uvijek, cini se, nema odgovora na pitanje koliki je uopce "optimalni" broj diplomatskih predstavništava koje jadni državni budžet BiH može sebi priuštiti. Još uvijek nema odgovora ni na mnogo konkretnija pitanja tipa treba li BiH ambasadu u Južnoafrickoj Republici? Ili još konkretnije: trebaju li poreski obveznici u BiH placati troškove Bosanca koji je vozac ambasadora u Buenos Airesu ili Bosanca koji je službenik obezbjedenja bh. ambasade u Oslu?
Tako se država BiH, u posljednju godinu-dvije dana, po prvi put ozbiljnije susrece sa cinjenicom da suverenost, neovisnost, medunarodni položaj i ugled - košta. Sve donedavno placanje diplomatskih aktivnosti bh. zvanicnika u inozemstvu bilo je mistificirano, prekriveno velom tajnih racuna, a javnost je mogla samo da nagada i mašta kako žive bh. ambasadori, ko finansira prijeme koje organiziraju i ko ocjenjuje da li to što rade donosi ijedan fening u ovu zemlju ili samo puni njihove privatne racune i baca ljagu na državu, kao u slucaju Muhameda Šacirbegovica.
Posljednji primjer sa prijemom BiH u Vijece Evrope, kada se od euforicnih usklika nije mogla primijetiti "banalna" sitnica da ce MVP BiH od sada morati placati troškove unajmljivanja zgrade misije u Strasbourgu (jer je sve do prijema misija BiH pri Vijecu Evrope "švercala" u sobici "tri sa tri", u zgradi Vijeca Evrope), u punom svjetlu je prikazao tragikomicnu poziciju bh. diplomatije kojoj bukvalno manjka para da bi vršila svoju, trenutno, najvažniju funkciju - privlacila nove pare/investicije u BiH.
Da bi se ilustrovala finansijska situacija u Ministarstvu vanjskih poslova, dovoljno je reci da je za 512 radnih mjesta - od kojih je 328 predvideno za rad u mreži diplomatsko-konzularnih predstavništava (DKP-a), a 184 u centrali u Sarajevu - iz MVP-a zatraženo 51,5 miliona KM. Medutim, nakon usvajanja budžeta institucija BiH za 2002. godinu, za 406 popunjenih radnih mjesta je odobreno oko 10 miliona manje, odnosno oko 42.100.000 KM. Od tog iznosa, nekih 32-33 miliona KM trošit ce se u DKP-ima, a ostatak u sjedištu. Kada se ove cifre izraze u iznosu po glavi zaposlenog, ispada da se u DKP mreži troši oko 13.000 maraka per capita, dok je u sjedištu taj odnos 4.800 maraka po glavi zaposlenog.
Na prvi pogled reklo bi se da ambasadori, konzuli i njihovi podredeni raspolažu zavidnim sumama, ali ako se stvari malo pažljivije promatraju, može se vidjeti kako je bh. diplomatija zapravo talac latentnog konflikta izmedu Ministarstva vanjskih poslova i Predsjedništva BiH. Naime, prema onome što se može cuti od politicki obrazovanijih službenika ovih dvaju tijela države, Predsjedništvo, kao ustavno najnadležnije za vanjsku politiku, nije sklono vecim promjenama u DKP mreži niti smanjenju broja ambasada, iako to u MVP-u, doduše neoficijelno, smatraju najlogicnijim potezom. Razlog ove nepromjenjivosti politike i "blage" inertnosti Predsjedništva leži, sa jedne strane, u politickim razmiricama izmedu dviju najjacih stranaka Alijanse, SDP-a i Stranke za BiH. Sa druge strane, tu je SDS, koji preko opstruiranja finansiranja MVP-a fakticki drži diplomatiju u pat-poziciji, održavajuci u životu paralelne sisteme koji su do sada besprijekorno funkcionirali u MVP-u.
Krpljenje rupa U fokusu politickih previranja, MVP tako vodi politiku koja se svela na puko održavanje DKP mreže na postojecem nivou i krpljenje rupa koje se pojavljuju u finansiranju, bez realne osnove da, kroz aktivnosti svojih diplomata, vodi ambiciozno zacrtanu "ekonomsku diplomatiju". Iako bi Vijece ministara trebalo svaka tri mjeseca korigovati bazne osnove potrošnje diplomata za pojedine zemlje, na bazi troškova života iz podataka Ujedinjenih nacija, one nisu mijenjane od 1999. godine. Kada se na to doda i promjena kursa dolara zbog koje MVP mora davati za cetvrtinu više maraka na isti iznos dolara, postaje jasnije kakve peripetije cekaju svakoga ko mašta o lagodnom životu diplomate BiH.
Njihove kolege iz susjednih zemalja, cini se, nemaju tih glavobolja. Hrvatska u svojih 47 diplomatskih misija, 23 generalna konzulata i sedam stalnih misija zapošljava 328 osoba (bez 63 šefa), od cega je njih 217 sa diplomatskim statusom, a 111 je administrativno-tehnicko osoblje.
Proracun MVP-a RH je 387.456.076 kuna (oko 111 miliona maraka, ako se odnos racuna da 1 KM vrijedi 3,47 kuna), a DKP mreža troši 295.856.993 kune (oko 85 miliona maraka), pa je prosjecna placa zaposlenih u MVP-u 4.375 kuna (oko 1.260 maraka), a u DKP mreži oko 2.000 eura.
Koliko je bh. diplomatija finansijski u zaostatku i za diplomatijama drugih zemalja bivse Jugoslavije najbolje svjedoci podatak da je plata ambasadora BiH u New Delhiju oko 4.000 KM, dok je plata ambasadora SR Jugoslavije u glavnom gradu Indije, doduše po nezvanicnim podacima, oko 15.000 KM!? Situacija nije puno drugacija ni u New Yorku, gdje je plata ambasadora Mirze Kušljugica oko 2.100 dolara, ambasadora Vladimira Raspudica u Tokiju oko 2.400 dolara, ambasadora Srdana Ljubojevica u Atini 3.800 maraka, ambasadorice Elvire Begovic u Londonu 4.400 maraka, ambasadora Igora Davidovica u Washingtonu 3.670 maraka, ambasadora Slobodana Šoje u Parizu 4.128 maraka, ambasadora Gorana Milinica u Moskvi 3.476 maraka, ambasadora Edhema Pašica u Kuvajtu 3.551 marka, ambasadora Duška Ladana u Buenos Airesu 3.825 maraka, ambasadora Jugoslava Jovicica u Bernu 4.403 marke ili Borislava Marica u Pekingu 3.862 marke.
Cifre od kojih se stanovniku BiH naviklom na prosjecnu platu od par stotina maraka vrti u glavi, u vecini pobrojanih zemalja sa visokim životnim standardom i astronomskim cijenama je sramota i spomenuti. Primjerice, u 2000. godini plata strucnjaka-inženjera u Japanu, prema nekim podacima, iznosila je oko 5.700 dolara, što je više nego duplo više od plate bh. ambasadora! Ali ako je, pored svega što se u BiH dogada desetinama hiljada socijalno ugroženih ljudi, deplasirano kukati nad platama ambasadora, pravi problem se pojavljuje i sa manjkom novca sa puko održavanje DKP mreže, kroz, primjerice, placanje visokih najamnina za zgrade ili pak reprezentaciju. Poznato je da diplomatsko- -konzularno predstavništvo bilo koje zemlje, da bi kvalitetno obavljalo svoju misiju, mora povremeno organizirati susrete sa predstavnicima drugih ambasada jer su diplomate protokolom i same obavezne odazvati se pozivima na prijeme koje drugi organiziraju. Uobicajena praksa je da se organiziraju tri rucka ili vecere sedmicno, te jedan prijem mjesecno. No, ako ambasador u glavnom gradu Kine, kojeg je ovih dana pohodio i ministar Lagumdžija, prema podacima iz MVP-a, ima 500 maraka mjesecno koje može upotrijebiti za reprezentacij, pitanje je može li svoje kolege pozvati i na kafu, a kamoli na sendvic ili, nedajbože, rucak.
Šezdeset ljudi manje Problem rezanja troškova i racionalizacije DKP mreže je rješiv i kroz ukidanje ambasadorskih mjesta ili smanjenje diplomatskog ranga pojedinih predstavništava, ali je ocito teže otpustiti ili smijeniti pet ambasadora nego 10.000 radnika. S druge strane, ovdje se pojavljuje i uvijek prisutno pitanje nacionalnog prebrojavanja radnika, jer je nemoguce otpustiti nekoga a ne narušiti mukotrpno gradeni balans. Ipak rezova u bh. diplomatiji ce biti, doduše ne kroz eventualno ukidanje ambasada i konzulata, nego prije svega kroz ukidanje radnih mjesta. Nakon 21 mjesta koje je "zamrznuto" neotvaranjem DKP-a u Ukrajini, Australiji i SAD-u, po novoj sistematizaciji MVP-a, koja još nije dovršena i koju treba odobriti Vijece ministara, broj zaposlenih u diplomatsko-konzularnim predstavništima (DKP) ce se smanjiti za još oko 60 ljudi, od cega 17 diplomatskih i 43 radna mjesta administrativno-tehnickog osoblja.
Razloge ovog smanjenja nije teško obrazložiti ako se zna da se od 60 do 70 odsto novca koji dobija DKP mreža troši na zakupe prostora i plate, a ostalih 30 odsto troškova odnosi se na 40 raznih drugih stavki. Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta po kome se trenutno radi usvojen je prije cetiri godine i po tom pravilniku u svim DKP-ima predvidena su radna mjesta tehnickih sekretara- -korespondenata, vozaca i vozaca-domara. Trenutno u DKP-ima uglavnom rade Bosanci i vrlo su rijetki slucajevi da se konzularni radnici zapošljavaju po ugovoru o djelu. To, sa druge strane, znaci da se uz radni odnos zaposlenog iz BiH veže i 50 odsto od place na unajmljivanje stana, dovodenje porodice, pa djeciji dodatak, placanje avionskih karata… Po novom prijedlogu sistematizacije, ukinula bi se radna mjesta vozaca i vozaca-domara u pojedinim DKP-ima, a prije svih spominju se najskuplje destinacije kao Japan, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Kuvajt. No, tu se odmah pojavljuje novi problem: u skupljim, visokorazvijenim zemljama nemoguce je naci lokalno osoblje koje bi radilo za platu od 2.200 KM. Rješenje u MVP-u nalaze u mogucem angažiranju bh. gradana koji žive u inozemstvu i koji bi sigurno radili za platu koja je niskokvalificiranim domacinima samo džeparac.
Sa smanjenjem broja zaposlenih u DKP mreži, Ministarstvo vanjskih poslova ne bi, doduše, radikalno rezalo ukupan broj zaposlenih, nego bi se samo izvršila njihova preraspodjela. Intencija ovog procesa je približno izjednacavanje broja zaposlenih u inozemstvu i onih u sjedištu MVP-a. Idealan primjer u tom smislu je slovenacka diplomatija u kojoj, prema nezvanicnim podacima, 224 zaposlena rade u DKP-ima, a 210 u centrali u Ljubljani. Šta to znaci za smanjenje troškova, najbolje ilustruje cinjenica da vozac bh. ambasadora u Washingtonu prima svakog mjeseca 2.237, a vozac u Bonnu 2.260 maraka. Njihovo ili vracanje tehnickog osoblja iz drugih zemalja u Sarajevo otvorilo bi prostor za zapošljavanje stranog osoblja kojem se ne placaju ni stan, ni avionske karte, ni troškovi porodice…
Može se tek samo pretpostavljati koliku uštedu bi donijelo ukidanje neefikasnih, politicki i ekonomski umrtvljenih DKP-a. S druge strane, za takvu odluku potrebno je procjenjivati politicku štetu koju bi proizvela cinjenica da BiH povlaci svog ambasadora iz, recimo, Pretorije ili Katara.
Sve u svemu, cini se ociglednim šta bi trebalo pretegnuti na vagi izmedu racionalizirane DKP mreže sastavljene od efikasnih diplomatskih predstavništava koja na potrošenih 100.000 u BiH donose 200.000 maraka i oficijelnog neprisustva BiH na udaljenim tackama plave kugle.
|
Zajednicke ambasade sa Hrvatskom i Jugoslavijom!?
|
 |
Ostaje samo da se Predsjedništvo BiH i njegova produžena ruka, MVP, prestanu igrati velike diplomatije i strateških interesa i pocnu razmišljati o ambasadama kao o fabrikama. Logika je jednostavna: ako su produktivne, u njih treba ulagati; ako tavore i proizvode gubitke, treba ih zatvarati.
Predsjedništvo BiH je pocetkom maja zatražilo od Ministarstva vanjskih poslova da napravi kriterije po kojima bi se smanjivala DKP mreža. Na osnovu tih kriterija Predsjedništvo ce razmatrati proces racionalizacije bh. diplomatskih predstavništava, ali, kako kaže Dragan Ivanovic, savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH, svaka destinacija ima svoj politicki znacaj i vrlo je teško, iz politickih razloga, donijeti odluku o ukidanju DKP-a.
|
|
Ipak, Ivanovic smatra kako treba demistificirati proces smanjenja ambasada, s tim da finansijsku situaciju ne bi trebalo uzimati kao kriterij jer je ona generalno jako loša. Navodeci kao osnovne kriterije reciprocitet u pokrivanju i regionalni pristup, odnosno aktivan odnos prema susjedima, Ivanovic istice kako još figurira stari prijedlog MVP-a o nerezidentnom pokrivanju pojedinih država iz susjednih zemalja ili iz sjedišta u Sarajevu. Medutim, u Ministarstvu vanjskih poslova kažu kako su kriteriji za smanjenje DKP mreže poslani Predsjedništvu još prije godinu dana. "Ti kriteriji su razvijenost ukupnih politickih i ekonomskih odnosa, postojanje bosanske dijaspore, reciprocitet u pokrivanju BiH od strane te zemlje, perspektive odnosa… Mislim da se tim kriterijima nema ništa dodati ni oduzeti, mada se oni mogu pojacati sa nekim novim kriterijima koje ja sada nisam u stanju vidjeti", kaže Ivica Mišic, zamjenik ministra vanjskih poslova. On tvrdi da za sada nema razgovora o ukidanju DKP-a. "Za sada se pokušavamo orijentirati na smanjivanje broja zaposlenih u DKP-ima, bolje organiziranje rada, podizanje profesionalnog nivoa zaposlenih u tim predstavništvima, prije svega diplomata, puno korištenje radnog vremena, a ne izigravanje diplomatskih velicina koje ništa ne rade, nego hodaju okolo uvjeravajuci sebe i druge kako se samo na njih cekalo da budu poslani tamo i koji nam truju odnose i izigravaju 'nacionalne ambasadore'. Mi taj koncept nacionalnih ambasadora još nismo eliminirali, jer postoje jedna, dvije ili tri osobe koje se tako ponašaju i mi cemo morati da se razidemo i sa njima." Mišic istice kako je logika racionalizacije DKP mreže sljedeca: tamo gdje se može angažirati lokalna radna snaga po višestruko nižoj cijeni, a to je u zemljama u razvoju gdje je standard niži, MVP nece slati ljude iz BiH koji koštaju od šest do osam hiljada maraka, za razliku od lokalnog osoblja koje ce MVP koštati od hiljadu do hiljadu i po maraka. Ipak, Mišic nije decidiran u tvrdnji da u buducnosti nece doci do smanjenja bh. diplomatske mreže. "Osoblje DKP-a na celu sa veleposlanikom ce se naci u situaciji da potvrdi opravdanost njegovog zadržavanja i opstajanja ili da ostane bez argumenata kada i ako se nademo u situaciji da zakljucimo da se tamo negdje ne isplati držati DKP. Ovog trena to nije glavna orijentacija, ali nisam siguran da se necemo naci u takvoj situaciji." Komentirajuci izjavu Donalda Haysa, zamjenika Visokog predstavnika, koji smatra da BiH mora smanjiti broj svojih ambasada, predlažuci da, recimo, ambasada u Washingtonu pokriva misiju Ujedinjenih nacija u New Yorku, Mišic kaže da primjer New Yorka i nije baš najbolji. "Mislim da su UN mjesto gdje ce BiH morati da poradi puno više na vlastitoj afirmaciji i rehabilitaciji. Smatram takoder da pokrivanje UN-a iz Washingtona i nije tako cesta praksa. Štaviše, imamo i drugaciju praksu, da se Washington pokriva iz New Yorka." Umjesto toga, Mišic se nada da bi BiH trebala u skorijoj buducnosti cak širiti svoju mrežu, ali na jedan zanimljiv nacin. "Mi moramo biti prisutni u svakoj od zemalja Evropske unije i u svakoj od zemalja kandidata za prijem u EU, od Poljske, Ceške, do Albanije, Bugarske i Rumunije. Takoder, moramo da razmišljamo drugacije, da racionaliziramo mreže sa prostora bivše Jugoslavije. Zašto ne bi Jugoslavija ili Hrvatska zastupala interese BiH tamo gdje oni imaju jaku tradiciju diplomatskih odnosa, a BiH nema velike interese? Zašto BiH ne bi zastupala interese Jugoslavije ili Hrvatske u nekim drugim ili trecim zemljama. Zašto Hrvatska ne bi zastupala interese BiH na Novom Zelandu ili Venecueli, a BiH interese Hrvatske u Kairu? Pogledajte skandinavske zemlje: one ne samo da su cesto pod istim krovom nego i rade jedni za druge."
|
|
<< BACK
|
|
|
|
|
