 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
|
|
Abas Aarslanagic, rukometna legenda |
Veliki rezultati se prave u malim sredinama
Vijest da Abas Arslanagic, najbolji rukometni golman kojeg smo ikad imali, dolazi na celo Rukometnog kluba "Bosna", pomalo je iznenadila ljubitelje i poznavaoce ovog sporta koji je u BiH u prošlosti imao sjajne rezultate. Najvece pojacanje kluba koji je u osamdesetim, zbog "nesrece" da je "samo" starija sestra evropskog košarkaškog prvaka, uvijek bio u nižem rangu od onog koji je igracki zasluživao, sjedit ce na klupi i stvarati šampione.
|
|
U poslijeratnim godinama, narod željan uspjeha najviše je ocekivao od fudbala, košarkaši su, s obzirom da su najviše naslijedili i to nasljede nekako uspjeli kapitalizirati, imali najbolje rezultate, ali situacija u rukometu je - valjda zbog cinjenice da je taj sport naprosto ostavljen onima koji su mu uvijek ostajali vjerni i koji su ga i nacinili znacajnim - bila najzdravija. Cini se da ce tako i ostati, jer sarajevsku "Bosnu", klub koji je svoje zvjezdane trenutke doživio još pocetkom šezdesetih, danas predvodi skupina ljudi koji su svoje djecacke dane provodili na betonskom terenu FIS-a ili zimi na parketu Skenderije. Jedan od njih je i Nermin Salman, cijom je zaslugom sarajevski prvoligaš u ovom prelaznom roku doveo cak šest igraca i tako se pojacao za nastupajucu sezonu. Na taj nacin ce "Izvidac" iz Ljubuškog, koji je za kratko vrijeme vec postao znacajna cinjenica u evropskim okvirima, nadamo se, dobiti dostojnog konkurenta. |
Zlatno dijete
No, njegova prica je u ovom trenutku, ipak, najznacajnija jer on je - Ako. Abas Arslanagic.
"Bio sam veliki golman, koji je sve sam postigao treningom. Poceo sam u Derventi još 1958. godine, sa nepunih cetrnaest. Cetiri godine kasnije odlazim u Beograd na studije, i nakon godinu dana su došli po mene jer se u Banjoj Luci pravio 'Borac', u kojem su imali evropske ambicije. Zato i danas, na pitanje 'kad si ti došao u Banju Luku?', odgovorim da nisam došao, nego sam doveden kao kadar koji je gradu trebao obezbijediti evropski naslov."
Tako je i bilo: nakon dvije bronzane medalje na svjetskim prvenstvima 1970. (gdje je proglašen za najboljeg igraca planete) i 1974, olimpijskog zlata 1972. u Münchenu, pred kraj karijere, 1976, osvojio je i Kup šampiona, u ekipi za koju rukometni strucnjaci smatraju da je bila najbolja u ovom dijelu svijeta do pojave cuvene šabacke "Metaloplastike".
"U vrijeme kad je rukomet u BiH bio obavezan u školama, od cetrnaest prvoligaša u Jugoslaviji, pet ih je bilo iz Bosne i Hercegovine. Mi u Banjoj Luci imali smo srecu da je profesor Branko Jankovic svojim radom i entuzijazmom ocuvao taj sport. Sa Sarajevom nije bio taj slucaj jer se ispod price o humanizmu koja je favorizovala košarku zapravo krio jedan sukob koji je i napravio probleme sarajevskom rukometu. Ovo možda i nije za novine, ali: kad je Đorde Radovic, nezadovoljan statusom na Fakultetu za fizicku kulturu, otišao u Prosvjetno-pedagoški zavod, obecao je Baji Jankelicu, tadašnjem dekanu i zaljubljeniku u rukomet, da ce mu se osvetiti. Tako je i bilo, pa je prije rata BiH ostala na 'Slogi' iz Doboja i 'Borcu' iz Banje Luke."
Prica o njemu je bilo mnogo, a sve su imale jednu poantu: bio je najbolji golman na svijetu, fanatik koji razmišlja brže od igraca koji puca na gol. Jedan, tipicno bosanski macoidni mit o njemu glasi da su "Aku vezivali za stative i gadali ga loptom da se ne boji". Smješka se, u glasu se osjeca skromnost, osobina najvecih:
"Nije istina, ali postoje neke stvari koje su danas zakonitosti u branjenju koje sam uveo. Prvi sam izašao sa linije na tri metra pri branjenju sedmeraca i digao ruke iznad glave kako bih pratio putanju ruke kod igraca. To sam primijenio i na šutu s pozicije pivota, a pracenje krila i smanjivanje ugla pod kojim se može uputiti lopta sa strane je, opet, recept Abasa Arslanagica. Nisam nikada vodio evidenciju ko gdje šutira, znalo se dogoditi da mi neki igrac zabije po 10 golova za jednu utakmicu, ali da u sljedecih nekoliko direktnih duela pogodi gol po dva ili tri puta. Tako je bilo, recimo, sa Hrvojem Horvatom, koji je bio istinska velicina evropskog rukometa. Memnun Idžakovic Cuna je bio veliki igrac, sjajan šuter, ali sam mu znao 'skinuti' po tri penala na utakmici pa mi se znao svetiti cetvrtim, gadajuci me u glavu."
Izgubljena ljepota Radeci kao trener širom svijeta, u Kataru, Italiji, Hrvatskoj, nije zaboravio prvog ucitelja, covjeka koji je, po njegovom mišljenju, profesionalizirao rukomet u nekadašnjoj Jugoslaviji i ucinio ga na trenutke nedostižnim za ostatak svijeta.
"Vlado Stenzel (Zagrepcanin koji je u šezdesetim trenirao bezmalo sve važnije ekipe u Jugoslaviji, da bi otišao u Njemacku, s kojom je 1978. osvojio Svjetsko prvenstvo u ponajboljoj utakmici u povijesti ove igre, finalu sa tadašnjim SSSR--om, op. aut.) bio je najveci. On je uveo treninge dva puta dnevno, na pripremama se radilo i po tri puta. Naucio nas je poslu. Sjecam se, kad je bio trener 'Krivaje' u Zavidovicima, ja sam kao proslavljeni reprezentativac Jugoslavije i kapiten 'Borca' imao obavezu da trening ponedjeljkom odradim s njegovom ekipom. On je naucio poslu i trenere. U tom smislu je važan i Branko Jankovic, koji je na amaterskom nivou educirao trenere poput Kurtagica, Metera, Bore Golica, koji su kasnije s tim znanjem i diplomama napravili karijere po svijetu. Bosna i Hercegovina je i bila jaka zbog toga što je imala instituciju tzv. 'malog trenera', ne malog po znanju, naravno, nego iz male sredine, koji pravi temelje za vrhunske ekipe. To moramo napraviti ako ponovo želimo imati rukomet koji ce biti na svjetskom nivou."
One koji znaju valja podsjetiti, a oni ranije rodeni trebaju znati da je rukomet krajem sedamdesetih, uglavnom zahvaljujuci i generaciji Abasa Arslanagica, imao kultni status u tadašnjoj SFRJ, u kojoj je skoro bio ravan košarci. U manjim gradovima poput Celja, Zavidovica, Bjelovara, Šapca, Bitolja omladinski pogoni su radali igrace koji su osvajali evropske kupove, zlatnu olimpijsku medalju 1984, bronzanu 1988. i Svjetsko prvenstvo 1986. Vecna tih igraca, tadašnjih heroja - a takvi su bili celicni lijevi bek iz Cetinja, igrac šabacke "Metaloplastike" Veselin Vujovic, ljevak razorne snage u šutu Jovica Cvetkovic, Irfan Smailagic, krilo s najboljim osjecajem za timing na svijetu, Mile Isakovic, jedan od najbržih ljudi u svim sportovima s loptom, ili Zlatan Saracevic, covjek s najvišim procentom iskorištenih šuteva na svjetskim prvenstvima - prolazili su kroz selekcije kojima su trenerski pecat davali ljudi iz Abasove generacije. Zoran Živkovic, Branislav Pokrajac i Kasim Kamenica su stvarali bazu za svjetske rezultate. Pune dvorane u Nišu, Crvenki, Zagrebu garantirale su razvoj ovog sporta u kojem su bivše jugoslavenske republike ostale velesile i nakon raspada te zemlje. Hrvatska reprezentacija je 1996. u Atlanti osvojila zlatnu medalju, a pomocnik njihovog selektora Velimira Klajica bio je Abas Arslanagic.
Nije baš cest slucaj da dokazana svjetska velicina dolazi u Bosnu i tu preuzima klub koji zasad ima samo ambicije i dobru volju da bude veliki. Zamislite, recimo, Bogdana Tanjevica koji preuzima KK "Radivoje Korac"! Tolika je u ovom trenutku težina Akinog dolaska u grad na Miljacki.
Doktor za rukomet Abasova vizija pociva na iskustvu. Kad govori o najboljim igracima, ograduje se subjektivnošcu. Kako i ne bi: s njim i protiv njega igrali su najbolji, radio je sa svima koji nešto znace u sportu kojem se najcešce dodaje epitet "muški".
"Švedanin Wislander proglašen najboljim igracem 20. stoljeca jer je dugo trajao; eto, recimo, ja sam prestao igrati sa 33 godine. Veselin Vujovic, naprimjer, nije ništa slabiji od njega, ako nije bolji. Mene je fascinirao Karl Heinz Rost iz nekadašnje Demokratske Republike Njemacke, to je bio igrac koji se zagrijavao tako da iz punog skoka s lijeve noge skoci i doceka se na nju i onda iz cucnja promijeni nogu i s nje opet skoci nebu pod oblake, a imao je top u ruci. Horvat je bio zaista veliki, Pribanic nešto slabiji, ali ta generacija bjelovarskog 'Partizana' je imala sve. Može biti da sam subjektivan, ali za mene su vrh ljudi iz moje generacije 'Borcevi' Popovic i Pokrajac. Današnji rukomet jeste snažniji, ali nema onu ljepotu, kao što i golmani - recimo, oni iz Švedske, koji dobro brane - nemaju onu vrstu tehnike koja je krasila nas, nego padaju, sjedaju, cekaju šut, umjesto da ga anticipiraju."
Je li razocaran u svoje nekadašnje suigrace? U sportskom svijetu se pricalo da je Zdravko "Beli" Radenovic bio visoko pozicioniran pripadnik Vojne policije Republike Srpske, odgovoran i za masovno zatvaranje Bošnjaka i Hrvata, da i Đorde Lavrnic nije bio cistih ruku... Da li je zbog svega toga, i pored povrata stana u Banjoj Luci, Ako ipak otišao u sarajevsku "Bosnu", "medu svoje"?
"Banjom Lukom je ne tako davno prostrujala prica da je vrijeme da 'Borac' preuzmu njegovi nekadašnji igraci i spominjali su Arnautovica, Štrpca i mene kao ljude koji bi klubu trebali vratiti stari sjaj. U sve se umiješao predsjednik Milorad Karalic, ministar sporta u Vladi RS, koji je izjavio da Arslanagic ne može nazad u klub jer ga traca po Zagrebu i da se on s njim može pozdraviti, ali da nece popiti pice. Što se tracanja tice, ja se time ne bavim; sve što mogu da kažem jeste da taj covjek kao ministar sporta svom klubu nije dao ništa, a od njega je dobio sve, kao uostalom i svi mi. A što se tice pica, nismo nikad ni pili, iako smo bili suigraci. Za Radenovica ne vjerujem u to što ste rekli, jer su mi neki Bošnjaci koji su uspjeli doci u Zagreb za vrijeme rata rekli da su živi zahvaljujuci njemu. Od Đoke Lavrnica sam tražio da me pogleda u oci i kaže mi šta je radio, on je odgovorio da jeste imao uniformu, ali da to nikog nije došlo glave. Ne znam, nekako mi je logicno da su imali uniforme; imao bih je vjerovatno i ja na našoj strani da sam bio tu, ali znate kakve su ratne price. Za mene je u italijanskim novinama izašlo da sam bio komandant Zelenih beretki, a ja sam u to vrijeme bio trener u Kataru. Ti ljudi mi ne djeluju kao zlocinci."
Ali, otkud "Bosna"? Klub koji je svoje zlatne dane imao prije skoro cetrdeset godina, cija je sjajna generacija s pocetka osamdesetih, sa Hodžicem, Vukasom, Todorovicem, Maksimovicem, Zornicem, Božinovicem, mogla mnogo više, a ostala samo jedna od legendi.
"Izgleda da ni to nije slucajno. Kad me je Nermin Salman neki dan nazvao, sjetio sam se da sam 1968, u vrijeme studentskih demonstracija, s Bjelava išao na Kovace trenirati s 'Bosnom', koja je i tada bila u republickoj ligi, ali je u njoj bilo 'nešto'. Poslije treninga, niz Kovace, kod Ferhatovica na cevape, u ruke malo grožda i nazad u dom na Bjelave. A danas? Bit ce puno posla, znate kako je, rukomet još nije potpuno profesionaliziran, košarka caruje i u nju ide dosta novca - bez njega, ipak, niceg nema. Šampioni se ne stvaraju preko noci, nas prvo cekaju pripreme, imamo simpaticnu ekipu s kojom se može ocekivati rezultat. Naš rukomet još uvijek nije na visokoj profesionalnoj razini, ali je to moguce. I, hocu da ispravim još jedan netacan navod: ispred mog imena cesto piše dr., ali ja nisam lijecnik. Ja sam profesionalni trener, autor dvije knjige iz te oblasti, ali nisam lijecnik. Ta titula je posljedica zabune, jer je ljekar reprezentacije, rahmetli Ismet-Cico, imao isto prezime kao i ja, pa su nas uvijek miješali." Ispred nekog cilja uvijek postoji neki uslov, ono uvijek isto "ako".
U vracanju rukometa na stare staze slave dobar znak bi mogao biti u tome da se jedan od uslova i zove tako: Ako.
|
<< BACK
|
|
|
|
|
